Aktuelno Izdvojeno

Smoking is sexy

Prigodan tekst povodom 11-og novembra, Dana borbe protiv pušača, preuzet sa E-novina.

Mirenje sa stokom

U Jason Reitmanovom filmu “Up in the Air” George Clooney igra čovjeka koji život provodi u avionu, leteći od grada do grada u kojem će, u ime poslodavca, višku radne snage uručiti otkaz. On u živote otpuštenih ljudi stiže kao sudbina – bukvalno iz vedra neba. Vrijeme dok je gore, visoko u zraku, iznad ljudske sućuti i ostalih slabosti koje bi ga onemogućile da valjano obavi svoj surovi posao, provodi u sanjarenju o nagradnim miljama koje će osvojiti novim letom. Sudbina ima trivijalne želje, u njoj ima nečeg ljudskog, odveć ljudskog. Ona, on, život provodi u avionima i na aerodromima – dom je tek mjesto za presvlačenje između dva leta, između dva ljudska bića koja će unesrećiti.

MOGAO BI SE ČOVJEK NAVIĆI: Mogao bi se čovjek navići na avionski život, onaj u kojem ljudima uvijek gledaš u potiljak. Onaj u kojem je čovjek do tebe tek neko, niko, bez lica i glasa, kome nastojiš ne smetati, i od kojeg, sasvim razumno, očekuješ da ti ne smeta. Kojem se nipošto ne smiješ obratiti, osim sa izvinite, riječju izgovorenom dok se provlačiš između sjedišta, onda kada moraš u toalet, zbog čega ti je, zbog tako eklatantnog narušavanja mira i udobnosti saputnika, istinski žao. Svaki pokušaj da se u avionu razgovara sa čovjekom do sebe pouzdani je znak primitivizma, to je nepristojnost ravna gromoglasnom prdežu za božićnom trpezom.

Mogao bi se čovjek navići na avionsku hranu. Sve, uostalom, može postati ritual, pa tako i obrok koji ti posluže u avionu. Čim ugledaš stjuardese koje guraju kolica, u krilo spustiš plastični pult. Moguće je pronaći zadovoljstvo u skidanju celofanskog omota sa sendviča. Moguće je navići se na odvratnu filter kafu koju ti posluže. Ritual nalaže da u kafu prvo sipaš mlijeko, onda šećer – pola kesice. Lagano promiješaš, ispiješ prvi gutljaj. Ostatak ćeš popiti nakon što pojedeš sendvič. Ili kroasan. Ili kolačiće. Sa nestrpljenjem – kao kada iščekujemo kraj dobrog trilera – čekaš da vidiš što će ti ovoga puta poslužiti: suspense, uostalom, od nas uvijek zahtijeva da u čin gledanja filma investiramo mjeru naivnosti, dok kao MacGuffin znaju poslužiti i stvari trivijalnije od avionskog obroka.

Mnogo je stvari na koje se čovjek na koncu navikne, pa ipak, dok sa cigaretom stojiš u aerodromskom boksu za pušače, osjećaš bijes. Na bečkom aerodromu, na primjer, primijetio si dvije vrste boksova. Oni manji su svijetli i čisti, opremljeni malim šankom, na neki način podsjećaju na suši-barove. Moj izbor su oni veći, tamniji i smrdljiviji, koji njeguju atmosferu velegradskih barova u koje će prije udariti meteor sa jezgrom od kriptonita, nego što će u njih kročiti sretan čovjek.

Pred tobom se otvore automatska vrata i zakoračiš u dim, kroz koji vidiš lica ljudi koji pokunjeni puše u tišini, kao da ionako nema više ničeg što bi se moglo reći. Takva posvećenost navici zbog koje si sada kao životinja zatvoren u stakleni kavez, izložen pogledima pristojnih ljudi i njihove djece, koja nikada neće pušiti, možda baš zato što im roditelji na aerodromu mogu pokazati na pušače u karantinu i reći “fuj to”, takva ozbiljnost djeluje komično – pa i razgovaramo da bismo prikrili činjenicu da se nema šta reći. Čovjek tu očekuje neku vrstu pušačke solidarnosti, ali je ne pronalazi. Popušiš jednu, potom za 3 eura i deset centi kupiš dupli espreso u papirnoj šoljici, pa se vratiš i popušiš još dvije. Onda čuješ poziv za boarding i bez pozdrava, čak i bez razmijenjenog pogleda, napustiš ljude sa kojima si upravo podijelio, mogao bi pomisliti, važno iskustvo javnog poniženja.

Negdje sam pročitao da pušenje u život unosi spokoj i stabilnost: dok svi drugi strahuju od širokog izbora bolesti, raskošnijeg od ponude svakog, pa i najvećeg tržnog centra, dok svi drugi žive zapitani koja će ih bolest na koncu odnijeti, pušači žive spokojno, jer znaju kako će umrijeti. U ovom svijetu bez stabilnosti, svijetu u neprestanoj promjeni, to nije malo.

Moguće je, još, poći u svoj boks, popušiti svoje cigare, potom nastaviti sa svojim životom kao da se ništa nije desilo. A moguće je, takođe, biti konstantno iznerviran anti-pušačkim reklamama, pa u aerodromskom mini-logoru za pušače smišljati priče koje bi razotkrile mehanizam i motive progona ljudi sličnih tebi.

Moguće je prisjetiti se kako je prva anti-pušačka kampanja vođena u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je bio vatreni protivnik pušenja. Nacistički propagandisti rado su isticali da su neprijatelji, Roosevelt, Churchill i Stalin bili pušači, dok su veliki fašistički lideri, Franco, Mussolini i, dakako Hitler, bili nepušači. Ovaj posljednji, koji je uspio da razvije iznenađujuće veliki broj idiotskih teorija o zapanjujuće velikom broju stvari, smatrao je kako je duvan “osveta Crvenog čovjeka za alkohol koji je njemu dao Bijeli čovjek”. Firer je prezirao i alkohol. Ideologija zdravog života cvala je u nacističkoj Njemačkoj. Štampani su brojni časopisi posvećeni ispravnom življenju, koji su iz broja u broj objavljivali brojne naučne nalaze koji su potvrđivali štetnost pušenja.

Država je nepušenje nastojala izdići na nivo dužnosti nacionalsocijaliste. Pušenjem je nacista štetio ne samo sebi, nego i drugim, poštenim i nevinim nacistima, prije svega onim budućim, nerođenoj djeci – jer pušenje je slabilo genetsku bazu budućih gospodara svijeta. Pušenje nije bilo tek pogrešan lični izbor, nego i zločin protiv naroda i rase.

Stoga je država oštro reagovala na duvanski dim. Luftwafe je pušenje zabranio 1938. Nije bilo dozvoljeno pušiti na radnom mjestu, u kancelarijama državne uprave, bolnicama i staračkim domovima. Himmler je 1939. uveo zabranu pušenja tokom radnog vremena za sve policajce i pripadnike SS-a. Čak su i skloništa za slučaj vazdušne opasnosti bila opremljena boksovima za pušače.

SRAMOTA VIVISEKCIJE: Moguće se, još, prisjetiti da su nacisti, osim u borbi protiv pušenja, promociji zdravog života i genetskom inžinjeringu, bili pioniri još poneke prakse koja je obilježje našeg vremena i vladajuće ideologije – na primjer holističkog jedinstva sa prirodom te odbrane ljudskih prava životinja. Goebbels, svojim riječima: “Firer je duboko religiozan, iako potpuno anti-hrišćanin. On hrišćanstvo vidi kao simptom propasti. I u pravu je. To je proizvod jevrejske rase… I judaizam i hrišćanstvo nemaju kontakt sa našim životinjskim elementom te će stoga, na kraju, biti uništeni. Firer je ubijeđeni vegetarijanac, iz principa. Njegovi argumenti ne mogu biti oboreni u bilo kojoj ozbiljnoj raspravi. Na njih je nemoguće odgovoriti pobijanjem”.

Ali je zato moguće pronaći nacističko partijsko saopštenje za medije koje kaže da je Goering uveo zabranu vivisekcije životinja. Građanima koji se ogluše o zabranu, prijeti se deportacijom u koncentracione kampove. Slijedi trijumfalni zaključak: “Među svim civilizovanim nacijama, Njemačka je prva koja je okončala kulturnu sramotu vivisekcije. Nova Njemačka ne samo da oslobađa Čovjeka od prokletstva materijalizma, sadizma i kulturnog boljševizma, nego i surovo progonjenim, mučenim, i do sada, potpuno bespomoćnim životinjama daje njihova prava”.

Kao i borba protiv pušenja, i zaštita životinja bila je ozbiljna državna preokupacija nacističke Njemačke. U Berlinu je 1934. održana internacionalna konferencija o životinjskim pravima. “Iznad govornice, okružen ogromnim kukastim krstrovima, stajao je natpis: Čitava epoha ljubavi biće potrebna da bismo se životinjama odužili za njihovu vrijednost i pomoć”, navodi se u jednom od izvora. Njemačko društvo za životinjsku psihologiju osnovano je 1936. Dvije godine kasnije u njemačke škole je zaštita životinja uvedena kao predmet.

Graf E. Reventkow objavljuje članak u kojem praksu mučenja životinja pripisuje, iznenađenje!, Jevrejima: “Mnogi Njemci odgojeni su sa stavom da je Bog stvorio životinje da služe čovjeku. Crkva je tu ideju preuzela iz jevrejske tradicije”.

U staklenom kavezu na bečkom aerodromu mislim o tome kako je veličina judeo-hrišćanske tradicije bila upravo u pokušaju da se izborimo sa onim životinjskim u nama. Holokaust je dokaz da se nije uspjelo u tome.

Na sve se čovjek može navići, ali iz nekog razloga, suprotno svemu čemu nas može naučiti istorija, suprotno svemu što nas može naučiti vlastito iskustvo, neki od nas se, eto, najteže navikavaju na to da ga tretiraju kao stoku koju tjeraju u boksove. Na koncu se, naravno, i na to navikne. Držim kako se pod riječima “mudrost” i “sazrijevanje” misli upravo na to – na proces mirenja sa sobom kao stokom. Na kontemplaciju o sebi kao stočnom grlu koje je zatvoreno, dakako za sopstveno dobro, zato što ima loše navike, na primjer onu da se rita, čime može povrijediti drugu stoku; na kontemplaciju u koju se upuštaš dok na bečkom aerodromu, čekajući avion koji će te odnijeti kući, sa cigaretom koju držiš u ruci, kroz dim i neprobojno staklo kabine za pušače, misliš o tekstu koji ćeš o tome napisati, pun uvjerenja da tekst ima moć da iskupi i da si, kao onaj koji ispisuje tekst, privilegovan, jer ti je dalo da na kraju ispišeš svoj put u sublimno.

Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda, jer govedo sam koje govedima, od kojih me neka i slušaju, pričam priče koje govore o tome da u našoj sudbini ipak možemo pronaći trag nekog, bilo kojeg, opšteg načela, time i utjehe.

O autoru

Zoran Stanković

6 komentara

  • Kao i mnogi drugi zakoni teško da će od strane nadležnih i ovaj zakon u Boru biti sproveden, jer da su se u Boru poštovali zakoni mnogi lopovi i hoštapleri bi bili u zatvoru a ne bi postali bisnismeni i građani Bora ne bi u tolikom broju bili opljačkani i otpušteni sa posla bez socijalnog programa, pa čak i bez isplate zaostalih zarada.

  • Nije lošo!
    Dugo sam razmišljao kako da im doakam.
    Sutra dajem detetu cigaru da je popuši ispred škole. I 5 soma dinara.
    Dete plati kaznu, direktor pukne 50.000 dinara, a škola milionče.
    Za par dana, škola je u blokadi, tj. nema plata, a direktor škole socijalni slučaj.
    Osveta loših đaka.
    Ili …
    Ako takav prestup pravim u svojoj firmi, rizikujem otkaz. Zato …
    Ja odem u tvoju firmu, zapalim, platim, i smejem se tvom direktoru u lice. Firma ti pukne, direktor bankrotira.
    Čudo. Svi direktori mole stranku da ih smeni, i niko neće da bude direktor.
    Od direktora do socijalnog slučaja, par cigareta.

  • Koliko teških reči i neumesnih poređenja da bi se zaštito stav koji simpatični Šilja podržava sa: „Volim da pušim, pušenje je moj hobi !!!“. Tolika se prašina digla, skoro kao oko „Parade ponosa“, po svemu sudeći, potpuno nepotrebno.
    Država je donela propis koji će sporadično biti sprovođen, kada se za to ukaže potreba. Postoji stalno kršenje propisa u svim sferama pokrivenim zakonodavstvom, pa opet se kaznene odredbe sporvode na manje od 10% počinjenih prekršaja (možda je nešto veći procenat kod krivičnih dela). Primer je „presretanje“ od strane inspektora ispred prodavnica i provera da li kupac ima kod sebe fiskalni račun. U početku primene nekog propisa od toga se pravi velika medijska pompa, da bi se to vremenom potpuno zaboravilo (slično je bilo i sa Zakonom o ekstra profitu i da ne nabrajam dalje).
    Pušači će se grčevito boriti da pronađu rupe u Zakonu, nepušači će likovati da su konačno „zaštićeni“, a stvari će ići dalje istim tokom kao i pre tog famoznog 11.11.2010. Sve je to samo još malo olova na hartiji.

Napiši komentar

/* ]]> */